Hillary Clinton, the Ice Queen

<--

Hillary Clinton, ledena kraljica

Ako je do sada i bilo sumnje hoće li Donald Trump postati republikanski kandidat za predsjednika, sada je posve izvjesno da je osvojio dovoljan broj glasova zastupnika. Na demokratskoj je strani Hillary Clinton. Što se više približavaju izbori, bitka je sve žutisakešća. Oba su kandidata izložena raznovrsnim provjerama i komentarima, od imovinskog stanja do izgleda i ponašanja, a često i zadiranja u intimu. Nema toga što je nevažno u njihovim životima i što ne bi bilo vrijedno medijske pažnje. Dojam je da kandidate treba potpuno ogoliti pred javnošću. Jer ulog je velik, a jaz između Trumpa i Clintonice sve manji. Zanimljiv je zato nedavni komentar Davida Brooksa u NYT Zašto Clinton nije omiljena? u času kada je anketa Washington Posta/ABC pokazala da je Clinton, sa 57% glasova, jednako nepopularna kao Trump (NYT/CBS 60%). I dok je lako razumjeti da je Trumpu to priskrbila njegova agresivnost, vrijeđanje i općenito neugodno ponašanje – Clinton pokazuje pad popularnosti u odnosu na prijašnjih 39%. Pitanje je zašto. Očito zbog percepcije glasača.

Naime, Brooks iz brojnih tekstova i komentara zaključuje da glasači percipiraju Hillary Clinton kao profesionalku, ženu prije svega posvećenu karijeri, organiziranu, posvećenu socijalnim temama i – radoholičarku. Uz to je i proračunata i nepovjerljiva. I taman kad bi čovjek povjerovao da je te osobine kvalificiraju za posao predsjednice – ispada da baš i nije tako. Nešto joj nedostaje! Na primjer, za nju nitko ne zna kako provodi slobodno vrijeme, koji su joj hobiji i slabosti, što voli. Iako njezini bliski suradnici tvrde kako je Clinton topla i brižna osoba, ništa od toga ne dopire do javnosti. “Teško je, gledajući izvana, dobiti osjećaj o njoj kao osobi; ona je uloga”, piše Brooks. U javnosti je Hillary Clinton ledena kraljica. Hladna žena, više robot nego ljudsko biće. I to joj se računa u minus jer je običnim ljudima teško uspostaviti odnos s takvom osobom.

Za njezina protivnika Trumpa vrijedi obrnuto. Osnovni dojam o njemu je da on jedino i samo iskazuje onu ljudsku stranu sa svim mogućim manama i slabostima, od grubosti, površnosti i lažljivosti, do sklonosti nasilnim rješenjima svjetskih problema. Njegove vrline, osim sposobnosti da zaradi novac i manipulira medijima, nekako slabo dolaze do izražaja. On je “trgovac koji ne isporučuje obećano”, kako ga opisuju oni koji ga dobro poznaju. Clinton je kažnjena nepopularnošću za skrivanje ljudskog lica iza uloge, jednako kao što je i Trump, ali očito za upravo obrnuto ponašanje od nje. Kakav bi onda idealan kandidat trebao biti?

Naravno da je iz mnogo razloga važno hoće li predsjednica SAD postati žena. Zato je i zanimljiva percepcija Hillary Clinton kao “hladne” žene, odnosno žene koja ima kontrolu nad svojim životom, koja zna što želi i želi moć. Reći za ženu da je hladna je uvreda. Njezina profesionalnost i ozbiljnost, kao i političko iskustvo manje su važni od onog “majčinskog” koje bi trebala iskazivati. Trebala bi biti topla i brižna, nježna i povredljiva, popustljiva i praštajuća, nekonfliktna i pomirljiva – i to pokazati ne bi li zadovoljila još uvijek dominirajuće predrasude o tome kakva bi žena, pa i predsjednica, trebala biti. Ali, bi li takva izražena ženska crta američkim glasačima ukazivala na slabost, na nedostatak snage za političko vodstvo, za odlučnost u teškim situacijama?

Američkim glasačima, stisnutim između ridikuloznosti jednog i predrasuda o drugoj kandidatkinji, sigurno nije lako.

U Europi imamo više iskustva sa ženama, od Margaret Thatcher koja sigurno nije ni u jednoj prilici demonstrirala te navodno majčinske osobine, do Angele Merkel čiji topli “materinski” izgled, koji valjda ulijeva povjerenje, sigurno ne znači da ne vlada čvrstom “muškom” rukom. A naš domaći primjer predsjednice koja želi emanirati toplinu, brigu i dobrotu, a ne postiže ništa, zapravo govori protiv ovakvog toplo-hladnog pristupa politici.

Clinton je oličenje dostignuća ženske emancipacije u SAD-u koja joj je omogućila da postane kandidatkinja. Od ranih sedamdesetih kad, primjerice, udovica nije mogla dignuti potrošački kredit – do danas kad se neka osnovna ženska prava smatraju civilizacijskim dostignućem. Clinton je toga svjesna, ali nisu i njezine glasačice, pogotovo mlade žene. One nemaju svijest da je upravo generacija Clintonice izborila njihova prava koja danas uzimaju zdravo za gotovo. Povijesne bitke njih ne zanimaju – zanima ih bolji i pravedniji život za sve i zato je njihov kandidat Bernie Sanders. Iako, nakon svega rečenog, treba se ipak podsjetiti i na činjenicu da je to žena koja je u politiku ušla zahvaljujući tome što joj je muž bio predsjednik.

Jednom sam imala priliku susresti se s Hillary Clinton dok joj je suprug bio predsjednik. Moram reći da je dojam koji je ostavila tada, kao prva dama, bio zaista da je poslovna, ambiciozna i – da, hladna. Pritom se ona, a ne on, tom prilikom ponašala kao da je predsjednica. Ipak, nadajmo se da će glasače manje zanimati njezina toplina od sposobnosti za posao, koje njoj ne nedostaju. Jednako je tako važan i simbolizam žene na mjestu predsjednice, baš kao i simbolizam u slučaju Baracka Obame. I to je jedan od razloga zbog kojeg bi bilo dobro da na ovim izborima pobijedi Clinton.

About this publication